Posljednjih sedmica u Crnoj Gori intenzivirana je javna diskusija povodom obavezne imunizacije djece. Tome su doprinijeli početak primjene zakonskih odredbi koje uređuju boravak djece u predškolskim ustanovama, postupak koji se vodi pred Ustavnim sudom Crne Gore, ali i javni istupi pojedinih zdravstvenih radnika koji dovode u pitanje opravdanost vakcinacije. Imajući u vidu da povjerenje građana u medicinu predstavlja jedno od najvažnijih javnih dobara, koje je ljekarska profesija dužna da štiti, Komisija za etička pitanja i deontologiju Ljekarske komore Crne Gore smatra svojom profesionalnom obavezom da podsjeti na principe savremene bioetike, relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava, međunarodne etičke standarde koji uređuju odnos između individualnih prava, javnog zdravlja i profesionalnih obaveza zdravstvenih radnika.

ZNAČAJ VAKCINACIJE

Sprovođenje vakcinacije nije samo pitanje zdravstvene politike. Ono je pitanje profesionalne etike, zaštite ljudskih prava, odgovornosti prema najranjivijim članovima društva i očuvanja povjerenja građana u medicinsku profesiju.

Vakcinacija predstavlja jednu od najznačajnijih, najuspješnijih i najbezbjednijih javnozdravstvenih intervencija u istoriji medicine. Zahvaljujući imunizaciji iskorijenjene su ili gotovo eliminisane bolesti koje su decenijama odnosile milione života, dok Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) procjenjuje da vakcinacija svake godine sprječava između 3,5 i 5 miliona smrtnih slučajeva svake godine, štiteći djecu i odrasle od više od trideset potencijalno smrtonosnih zaraznih bolesti. Analiza SZO i časopisa The Lancet iz 2024.godine pokazala je da su programi imunizacije u posljednjih pedeset godina spasili najmanje 154 miliona ljudskih života, što predstavlja 6 života svakog minuta u svakoj od prethodnih 50 godina .

BIOETIČKI OKVIR

Savremena medicinska etika počiva na principima autonomije, dobročinstva, neškodljivosti i pravičnosti, pri čemu ni jedan od ovih principa nije apsolutan. Pravo pojedinca da donosi odluke o sopstvenom zdravlju mora se posmatrati zajedno sa obavezom da se ne ugrožava zdravlje drugih. Ovaj princip predstavlja jedan od temelja za sprovođenje javnozdravstvenih mjera. UNESCO Univerzalna deklaracija o bioetici i ljudskim pravima (2005) dodatno naglašava principe društvene odgovornosti, solidarnosti i zaštite ranjivih grupa, dok Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini Savjeta Evrope (Oviedo konvencija) polazi od zaštite ljudskog dostojanstva i odgovornog ostvarivanja prava u oblasti medicine. Savremena bioetika, dakle, ne posmatra vakcinaciju isključivo kao pitanje individualne autonomije, već i kao pitanje zaštite osoba koje se, zbog medicinskih razloga, ne mogu vakcinisati i čije zdravlje zavisi od kolektivnog imuniteta.

Dodatno, međunarodni bioetički standardi ne podrazumijevaju svaku vakcinaciju obaveznom, već zahtijevaju da obavezna vakcinacija predstavlja izuzetak koji mora biti opravdan kumulativnim ispunjenjem više uslova:

·        da bolest predstavlja ozbiljnu prijetnju zdravlju stanovništva;

·        da postoji bezbjedna i efikasna vakcina;

·        da korist od vakcinacije značajno nadmašuje rizike od vakcine;

·        da ne postoje jednako efikasne, manje restriktivne mjere kojima bi se postigao isti javnozdravstveni cilj;

·        da je mjera proporcionalna riziku od bolesti koji se nastoji spriječiti;

·        da postoje medicinski izuzeci za osobe kod kojih vakcinacija nije moguća.

Upravo ovi kriterijumi predstavljaju okvir za procjenu opravdanosti obavezne vakcinacije i u potpunosti su usklađeni sa principima proporcionalnosti, neophodnosti i zaštite javnog zdravlja, a normativni okvir u Crnoj Gori u potpunosti odgovara ovim standardima.

 

PRAKSA EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA

Posebno je značajna presuda Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vavřička i drugi protiv Češke Republike (2021), koja danas predstavlja vodeći evropski standard u ovoj oblasti. Sud je u ovom slučaju nedvosmisleno utvrdio da obavezna vakcinacija djece de facto predstavlja miješanje u pravo na privatni život iz člana 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali da je takvo miješanje, u skladu sa istim članom ove konvencije, opravdano, zakonito, legitimno i može biti neophodno kada ima za cilj zaštitu zdravlja stanovništva i prava drugih osoba.

Evropski sud za ljudska prava je posebno naglasio:

·        da je zaštita javnog zdravlja legitiman cilj države;

·        da osobe koje se iz medicinskih razloga ne mogu vakcinisati zavise od kolektivnog imuniteta koji stvaraju drugi članovi zajednice;

·        da države imaju široko polje slobodne procjene u kreiranju zdravstvenih politika;

·        da obavezna vakcinacija ne podrazumijeva fizičku prisilu na vakcinaciju, već određene zakonom propisane posljedice, poput uslova za boravak u kolektivima, ili simboličnih administrativnih sankcija, koje je Sud ocijenio proporcionalnim i preventivnim, a ne kaznenim mjerama;

·        da zaštita zdravlja najranjivijih članova društva predstavlja izraz društvene solidarnosti.

Evropski sud je zaključio da nije nesrazmjerno očekivati da pojedinci prihvate minimalan rizik koji nosi vakcinacija radi zaštite malog broja posebno ranjivih osoba koje same ne mogu ostvariti tu zaštitu. Sud je naglasio da su ljudska prava neraskidivo povezana sa odgovornostima prema drugim članovima zajednice i da se u demokratskom društvu prava pojedinca moraju usklađivati sa pravima drugih i zaštitom javnog zdravlja.

 

ODGOVORNOST LJEKARA U JAVNOM PROSTORU

Komisija za etička pitanja i deontologiju smatra da javno zagovaranje odbijanja vakcinacije od strane ljekara predstavlja profesionalno i etički sporno postupanje koje može narušiti povjerenje građana u medicinsku profesiju i ugroziti javno zdravlje.

Međunarodni kodeks medicinske etike Svjetske medicinske asocijacije (World Medical Association – WMA, 2022) propisuje da je osnovna dužnost ljekara da postupa u skladu sa najboljim dostupnim naučnim dokazima, da doprinosi unapređenju javnog zdravlja i da svojim javnim nastupima ne narušava povjerenje u medicinsku profesiju. Kada ljekari javno nastupaju koristeći svoj profesionalni autoritet za promovisanje medicinski neutemeljenih tvrdnji ili obeshrabrivanje sprovođenja mjera koje predstavljaju standard savremene medicine, postoji realna mogućnost narušavanja povjerenja u zdravstveni sistem i ugrožavanja zdravlja stanovništva.

Međunarodni kodeks medicinske etike naglašava da ljekari imaju posebnu odgovornost da javnosti pružaju tačne, objektivne i naučno utemeljene informacije, uključujući i kada komuniciraju putem medija ili društvenih mreža. Drugim riječima, sloboda izražavanja ljekara je kompleksnije pitanje od opšte slobode izražavanja bilo kog građanina. U vremenu kada dezinformacije mogu ugroziti zdravlje hiljada ljudi, odgovornost ljekara nije samo da liječi bolest, već i da štiti istinu na kojoj savremena medicina počiva. To ne predstavlja ograničenje slobode mišljenja, već izraz profesionalne odgovornosti koju ljekarska profesija dobrovoljno prihvata u interesu svojih pacijenata i društva u cjelini.

 

ZAKLJUČAK

Zaštita zdravlja pojedinca i zaštita javnog zdravlja nijesu suprotstavljeni ciljevi, već međusobno povezane vrijednosti. Najveći stepen zaštite ljudskih prava ne postiže se davanjem apsolutne prednosti pojedinačnim zahtjevima, već uspostavljanjem pravične ravnoteže između individualnih sloboda i prava drugih članova zajednice na život, zdravlje i bezbjednost, uz dosljednu zaštitu ustavnih vrijednosti.

Komisija podsjeća da odluke koje se odnose na javno zdravlje, naročito kada uključuju zaštitu djece i prevenciju zaraznih bolesti, moraju biti zasnovane na najboljim dostupnim naučnim dokazima, međunarodno prihvaćenim medicinskim standardima i principima ljudskih prava, a ne na dezinformacijama, pseudonaučnim tvrdnjama ili trenutnim društvenim pritiscima. U demokratskom društvu nezavisne institucije imaju odgovornost da odluke donose na osnovu činjenica, uz poštovanje principa proporcionalnosti, zaštite javnog zdravlja, najboljih interesa djeteta, i prava najranjivijih članova zajednice. Upravo je to standard koji je potvrdio i Evropski sud za ljudska prava u predmetu Vavřička i drugi protiv Češke Republike, naglašavajući da prava postoje zajedno sa odgovornostima, a država nije samo ovlašćena nego je i dužna da štiti javno zdravlje kada za to postoje naučno utemeljeni i proporcionalni razlozi.

Apel svim ljekarima i članovima Ljekarske komore Crne Gore

Komisija za etička pitanja i deontologiju poziva sve ljekare da u javnom prostoru, jednako kao i u neposrednom radu sa pacijentima, postupaju u skladu sa principima medicine zasnovane na dokazima, medicinske etike i međunarodnih profesionalnih standarda, imajući u vidu da svaka javna izjava ljekara utiče na povjerenje građana u zdravstveni sistem i može imati neposredne posljedice po javno zdravlje. Povjerenje koje društvo ukazuje ljekarima jedno je od najvrednijih javnih dobara. Njegovo očuvanje nije samo profesionalna obaveza svakog pojedinačnog ljekara, već zajednička odgovornost cijele medicinske profesije.